Uzdah tišine

Slušajući Betovena, Fric je sjedio duboko zavaljen u fotelju, sanjareći o svemu i ničemu. Njegove misli bile su poput zrnaca pijeska u oluji—neuhvatljive, raspršene, nošene nemilosrdnim vjetrom pustinjske tišine. Mnoge ideje zaokupljale su njegov um i tražile njegovu potpunu pažnju. Ideje koje nisu bile proste, nego slojevite poput najskupljih mehaničkih satova; ideje koje su poput munje ostavljale svoje tragove u njegovom umu, da bi nestale svom svojom silinom i moći. Fric nije mario ni za šta, otresajući svaku ideju uraganskim brzinama i vulkanskim erupcijama nadmoćnog uma. On ne samo da nije mario za misli kojima je mogao mijenjati svijet, nego ga je bilo briga i za vlastito postojanje. Najviše je volio da radi ništa, a kada bi baš morao da razmišlja razmišljao bi o Ničemu. Njegovu pažnju odvukao je cvrkut ptica koje su mu podno prozora pjevale svoje simfonije. U tom momentu njegove glatke bijele ruke zadrhtaše a njegovo lice poprimi oblik predatora afričkih savana. Nije mogao shvatiti drskost tih glupih bića—njihovo vanritmično blebetanje i tresak o grane bili su bogohuljenje pred genijalnošću Betovenovih tonova. Da je samo mogao da ih dohvati on bi... On bi... Ne, prestao je da misli o tome, jer je odlučio da danas radi ništa. Gledao je djecu kako se igraju na ulici. Smrknulo mu se pred očima. Mrzio je mladost jer mu je kao djetetu nestala. Igre nije podnosio jer su bile produkt gluposti tokom kojih bi čovjek zaboravio da misli o važnim stvarima - o Ničemu. Njegova mržnja prema svijetu bila je beskrajna—prikrivena tišina koja je izjedala sve, uključujući i njega samog. Jedine trunke poštovanja je imao prema izabranim mrtvima koje je cijenio. Prema mrtvima za koje je govorio da su sada ništa i da će tako vječno ostati. Kada bi god pričao nekome o tome smiješak bi mu tresao crne brkove poput pruća. To je bilo rijetko pošto je sa ljudima pričao kada mu je bilo dosadno ili samo kada je baš morao. Nikada nije htio da prizna da se nasmijao. Mrzio je smijeh smatrajući ga besmislenom akrobatikom mišića lica. Posmatrao je mnoge slike koje je okačio na zidove svoje sobe. Sve slike na zidovima bile su crne—nijanse tame u kojima je pronalazio ljepotu. Njihova tiha jednostavnost izazivala je suze, ne zbog tuge, već zbog duboke povezanosti s apsolutom. U svakoj suzi vječno su bile ispisane njegove propuštene prilike i želje koje je nekada imao. Smatrao ih je slabostima koje su prevaziđene i da bi dovoljno plača uspjelo da istjera sjećana na njih van njegove glave. Najveće zlo koje je postojalo za njega je bilo postojanje, pošto mu je onemogućavalo da radi ništa; da bude ništa. Kada bi i pomislio da ga se rješi već je mislio, a tek kada bi i htio da to uradi već bi radio nešta. Paradoksalni haos svega i ničega često je mučio Frica bacajući ga u sate agonije mišljenja i nemišljenja, rađenja i nerađenja, postojanja i nepostojanja. Tok misli i nemisli prekinula je služavka koja mu je postavljala ručak na sto. Pogledala mu je pravac u oči i upitala ga: ,,Bijelo ili crno vino?'' Lice mu obuzeše znoj i ljutnja dok mu je želudac gromko krčao. Kako se samo usudila da ga prekine u svemu i ničemu, u njegovoj težnji ka ničemu. Pa šta ako je gladan? Gledao je služavku pravo u oči i stiskao stranice fotelje. Noge počeše da mu se tresu od muke igrajući sopstveni ples. Sve njegove misli počeše da postaju bistrije i da se zadržavaju unutar uma. Nije mogao da dođe sebi od dolaženja sebi. Kako se usuđuje postaviti pitanje koje je unaprijed osuđeno na mržnju? Zar nije znala da bijelo vino nije samo piće koje prezire, već simbol sveg onog što ne podnosi? Zar se i ona poput cijelog čovječanstva urotila protiv njega? Htio je da joj da otkaz ali to bi podrazumijevalo mnogo stvari a on je težio da radi što manje. Stomak mu poče da vibrira a pluća se nadimaše bacajući cijelo tijelo u iščekivanje. Grlo mu zadrhti a usta počeše da se vrte sve dok ne ispusti mučno govorenje. Njegov glas, poput povika iz dubine provalije, razbio je tišinu sobe: ,,Crno!'' Poslije nekoliko minuta opet je bio sam u ništavilu i sveštavilu svoje sobe. Želudac mu je pulsirao kao nemirno more, prijeteći da proguta svu unutrašnju tminu koja ga je izjedala. Ruke mu počeše da igraju van kontrole hvatajući se za stomak. Naglo je ispružio ruku i zgrabio tanjir mrzeći sve više sve i želeći još više ništa.