Kad uzdahne tišina...

Upoznaješ neki osmijeh.. Krhak je..., krhkiji od usnule vode... Počneš li o njemu da misliš, pomuti se. Slično je i sa stvaranjem. Mišljenje se uvijek lijepi za stvoreno. A tako zalijepljeno, ono je okovano. Prizemljeno. Ne poznaje izmah ni visinu stvaranja.

Kao i svemu drugom, i stvaranju je teško odrediti biće. „Odredba“ i „biće“ se ne podnose. Jer, nije biće nešto okretno niti ima klonuća. Nema „slabog bića“, kao što neki danas tvrde, već samo slabosti u odnosu na biće. Biće jeste i teži – to mu je jedini smisao. Prehranjuje se, izgrađuje, preobraća, mijenja nivoe. Ne propušta prilike. Mi ih propuštamo. Previđamo, jer znamo samo za logiku svog nivoa. Naoružani njome, hoćemo da crpimo biće, a radi se jedino tome da biće crpi nas. Koga je iscrpljivalo, taj je i stvarao. Okapavao...

Ovdje..., svaka kap može se izbrojati... Kap po kap..., i niska bisera.... Ili, ako vam je draže, .... ova knjiga – kao dnevnik, kalendar, duše! Izlistava drevnu istinu shodno svome vremenu – jedna su središta postojanja! Jasno vidimo: vezivno tkivo istorije na njih ne može da utiče! Zato je situiranje vlastite intimnosti u prostoru pamćenja (što autor čini) beskrajno značajnije od svakog „određivanja datuma“, a pokret duše (što njegova knjiga jeste) slovesniji od cijele istoriografije.

Kad trebam sve to objasniti, u meni se naseli neka sklonost za tišinu. Objašnjenja su dobra kad pretražuju gradiva, ali teško im pada sagledanje stvaranja. Zato, tišini se puštam, ne bi li i moja riječ zadobipa njena dopuštenja. Jer, uistinu, čudo je ona.

Nešto tu uvijek preplavi, što ne možeš izbjeći, a umom nikad nećeš doseći. Nešto teško.... U težini je nagovještaj dubine. Dubina je tišina bez premca. Nepojmljivo čuva. Njime sve uokviruje. Daje mu lice.

Znam, zalud je danas pričati o tišini koja uokviruje. Ne da se ona pročitati razdvajanjem stvari i analizom uzoraka. Jednostavna je. Kao pregib labudova vrata. Na nju jedino srce naleti.... Koje dodirne, proljepeša ga. Začas zaigra neki zbijen smisao... Srce poskoči... Otkucaji gube fiziološki i dobijaju metafizički smisao. Srce otkriva vrijeme, srce koje osjeća i misli. Onaj koji ga nema ne zna da vrijeme postoji, zato bez problema živi u vremenu. Samo manija, neko ludilo srca, vadi iz vremena. A, srce ludi kad tišina ga dirne, kad doznači da mu je ovo vrijeme skučeno, skvrčeno i malo; kad srce osjeća da ton vremena nije njegov ton, kad mu je kadenca osjetno varljiva. I da se srce „ne vadi iz vremena“ u njega nikad ne bi nakapao „osjećaj za vrijeme“. Pa, može li se onda uopšte misliti, a ne govoriti ono što leži na srcu?

A, sve što tu leži, tišina je osveštala. Ko je zanemari, ko izgubi njen glas ili uzdah, sve što će reći nužnin načinom postaće flagellum aëris – „bič vazduha“. Skučeno i redukovano u specijalističke okvire znanja, bez prava na život. .

Uistinu misliti, onda, je naučiti zidati tišinu. Tkati joj oreol u stvarima, između stvari, povrh i ispod njih. Učiiti je „vidnom“, ozvučiti. Malo je onih koji to umiju. Tek nekolicina... što na straže sliči... , uvijek na granicama..., na jarbolima... Izabrani. Istureni. Šiba ih ledeni vjetar, zlo izgara i šrži.., a oni, uprkos svemu, ipak veslaju prema danu. Sigurno. Privučeni čudnom svjetlošću tišine... I presvučeni. Iznutra. Od reda takvih, zidara i tkalaca, naš je autor.

Tišinu umije pridati i kamenju, znajući da će ona umrijeti svaki put kad se kamenovi razdvoje. Kao posjed koji se nadodaje na ovce, planine i nastambe. Razdvojiš li to – posjed iščezne.

Danas je ljudima stalo samo do toga da usvoje računicu stvari kako bi ih znali koristiti. Ali, hoćeš li računicom biti čovjek koji proživljava osjećanja ljudi? Šta će ti očeva kuća, ako znaš samo da je upotrebljavaš? Možeš li upotrebom, ispod raspara stvari, razabrati njihovo lice?

Koliko god u tišinu zaranjao, dna joj nećeš naći...Uvijek izmiče, ostaje...I kad sve prođe ona „ostaje da ostaje“, u nedohvat, u bezizgled, za mišljenje. Baš zato provocira misao, zove je. Tako su početak i kraj mišljenja uvijek isti – bezdano, nedohvatno. U događanju ponornog, rodno mu je tle. Tijelo svoje njemu duguje. Prema njemu se i ravna. Mišljenje je moguće samo spram ne-mogućeg. Kad se njemu vrati, ono diše. Živo je, jer otvara se onom opsežnijem od sebe. I najturobnijoj misli to nacrta osmijeh

Čitajući knjigu, čini mi se, da tišinu dosežem u svakom znaku. Sve odiše potkom koju ona sašiva.

Na istu atmosferu udaramo svugdje tamo gdje ima mišljenja. Pamtimo: filozofija nije sve, već samo riječ u štivu! Kao što je kompozitoru i najpotpunija simfonija tek nota neiscrpnog napjeva, tako je i Sokratu filozofija prohod u ono bolje od nje same. Dođe čas i on znanje ostavlja pred vratima, kako bi zakoračio na tajnovite i noćne staze erosa. Mora, jer tamo gdje sada ide znanje ne ide, ne može da ide, ne zato što je slabo, već što je neadekvatno. Zastaje i sâmo otkazuje. A, Sokrat zna: gdje znanje zastaje, otvara se zagonetna oblast pristajanja i učestvovanja. Onda, filozofirati ne znači samo nešto razgrtati, analizirati i tumačiti, nego i dušom se upijati u rijetkost tajne što iz njega sjaji. Ne shvata se sve iz pojmovne širine, ima nečega i u blizini.... Ne misli se sve kao predmet pronađen u umu, ima i onoga gdje um pronalazi sebe.... Kažu, tek na kraju iskustva počinje mišljenje. Možda baš onda kad čovjek primijeti da je primjećen. Jedino tada bogati se duhom.

Autor je jedan takav bogataš. Ne hvali se pojmljenim, jer sluti da shvata tek prasak nepojmljivih značenja. Ne teži većoj spoznaji, nego se privija uz ono što nadmašuje pojmljivo. Ide na nepojmljivo. .

Znam, nije se sa ovom riječju igrati, posebno ne u jednoj filozofiji. Ali ne uvodim je zarad igre nego ozbiljnosti..... Nepojmljivo ne treba razumijeti, kako kaže Hajdeger, „kao neki zamršeni sumrak i rasplinutu zbrku već kao očiglednu među i zastiranje“. Uostalom, nepojmljivome ide „onaj koji vidi, a ne smušenjak i onaj koji od iracionalnog pravi princip, mjesto za pribježište“. Ko razumije narav racionalnog, ono sâmo dovešće ga do granice. Kad granicom zatrudni, mišljenje i rodi.

A, kod koga rodi, taj zna da ne zna. Ne zna Istinu, ali za Istinu nekako zna (jer duša je trpi). Ko za nju zna, siromaštvo osjeća, nedostojnost, zna za svoju ništavnost. To ga ne okiva u nihilizam kojeg zatiče, već otvara i podiže za zahvalnost. Zato je takav i bogovima drag. Ništavnost ga je učinila podobnim za prenošnje istine koja je veća od njegove vlastite.

U maniru starih majstora autor demonstrira da misliti ne znači samo razumom razlagati, već i čuđenjem obasjavati. Ako razum svijet prilagođava pojmu, čuđenje um prilagođava svijetu. Razum je konačan, čuđenje vječno. Zaista, nikad neće biti odgovora na ljudsko čuđenje, jer ono nikad i ne izlazi iz upitanosti. Nije estetski užitak, već beskrajna napetost egzistencije. Kao polog koji se stavi pred krajnje pitanje, pa prestravi vlastito nedovoljno strahopoštovanje i preslab užas. Kroz čuđenje postvaljeni smo pred pitanje..., ali neizrecivo sad pita. Eto, kako iz duše izvire prijemčivost za transcendenciju. Smisao joj ne shvatam kad je šire glasine i nameće neki nauk, zapazim je kad sjevne kao iskra sa nakovnja uma.

Zazidan u pojmove savremeni čovjek ovome se može rugati, ismijavati ga i prezirati do mile volje, no dovoljno je da jednom stane između Neba i Zemlje i pogleda – sâm pogled ušutkaće tog drekavca!

Da bi ustinu bio, čovjek mora potvrditi biće Logosa. A kad se to dogodi, kao ovdje što se dogodilo, sa Tomom Akvinskim može se reći: čovjek mišljenjem jeste to što jeste. Čovjek jeste kad čita Drugo. Kad sa bitnim opšti i on postaje bitan. Izvlači se iz površnosti, neobaveznosti, skokovitosti, lutanja, dosjetki i postaje svjestan nedostataka u dosljednosti, te okreće leđa varavom svjetlucanju vremena (Gete). Osjećajući vlastitu nedovoljnost, traga za potpunošću. Traži izlaz. Spas.

Naravno, sve to boli. Ali, bez bola, veli Dostojevski, ni svijesti ne bi bilo. I dobro veli, jer samo je bol kadra potaknuti čovjeka da traži sebe. Potraga za sopstvom onda nikad nije teorijska, već uvijek dramatska – izvire iz čežnje živog čovjeka ka istini, ka onome što će nepodnošljivi život učiniti podnošljivim. A tu, što ova knjiga maestralno pokazuje, ljubavni zagrljaj pouči više (i bolje) od svakog nauka, jer obraća na prebogat život, a ne na službu tiranskom idolu. Darovi dolaze i u oskudici. Pametnom, kad kucne čas, pokažeš odsjev jedne pčele, a on krikne zahvalnost i ljubav!

Pri tom, autor ne želi ništa skrivati, ništa pod tepih gurati. Pokazuje jasno: čovjek je hijatus koji zjapi u svijetu. Sve prolazi, ali samo u njemu ta prolaznost doživljava se kao takva. U igru tad ulazi ništavilo koje postoji u svijesti, a ne i napolju, u svijetu. Ko sam, onda, kad svješću se već trujem? Kako se iz toga izbaviti? I, na koga se pri tom osloniti?

Ovako pitajući, možda već odgovaramo milosti, a da toga nismo ni svjesni. Možda smo u iskušavanju misterija egzistencije milošću već nošeni, a da je ne umijemo nazvati imenom! Šta ako naše usne upravo stoga više ne cvjetaju i riječ nam ne doživljava polet! Ono što u svakom vremenu nalaže hitnost mišljenja nije odlazak u neki onostrani pakao, nego zapadanje u blato i sužen pogled na ovom svijetu....

Izgleda, autor to dobro zna... pa se baca u grotlo dana današnjega. Kao nekoć Platon, logosom se spušta u „neizmjerno i neiskazano vremena“, u „neukrašeno svijeta i čovjeka“. Iskušava, ne bježi! Ide do kraja, pita bez obzira gdje pitanje vodi! Ovdje i sada preuzima drevnu zadaću mišljenja. Ponovlja je, ma šta se o mogućnosti jednog takvog čina trenutno govorilo i mislilo

Vremena nisu nikom spremala dobrodošlicu, pa neće ni nama.. Odreda su tamna. Uplakana svojim ranama i vlastitim bolom koji ih bičuje. Naivno je „bol i rane“ svoditi na površ „ovoga dana“..., jer u njima ima nešto mnogo starije, dublje i značajnije. Teško ga je i naslutiti ukoliko se ne boluje i iz rane ne krvari. Samo onaj ko na takav način svjedoči kadar je u cjelosti zahvatiti „svežanj tmina svog vremena“ (Đ. Agamben). A ko to umije, poput našeg autora, savremenikom postaje (bez obzira na vrijeme).

Do svakog nervnog završetka osjeća on istinu doba. I časno je svjedoči. Moglo bi se reći da Benjaminovog grbavog čovječuljka (koga ovaj priziva iz svojih uspomena, a koji, u raznim oblicima, nastanjuje maštu svakog od nas) postavlja kao sliku doba. Taj stanar „izopačenog života“ nije samo znak djetinje nezgrapnosti, nije samo lakrdijaš što krade čašu onome ko želi da pije i molitvu onome ko želi da se pomoli, već je znamen onog zaboravljenog. Izopačenost, grba, nakaradnost, sve su to oblici koje stvari poprimaju u zaboravu. Zaista, grbava su nam vremena..., od zabarava sazdana. A, najprije zaboravismo Carstvo...., mi koji živimo kao da Carstvo nismo. Mi grbavi... I baš takvi kakvi smo, nikakvi, autentičan smo znak svog vremena. U njemu znakovi više i nisu tragovi nečega. A, kad nisu tragovi nečega, ništa je u njima već ostavilo traga. Oslobođeni od ideje, pojma, suštine, ulaze u beskonačan diskurzivni prostor samoreprodukovanja bez kraja. Lutaju okolo bez svrhe. Recituju sami sebe. Zato nikome i ne zvone. Sasvim u skladu sa vremenom koje sebe shvata kao nasilno lutanje bez jasnog cilja i rezultata. Ovdje i sada sve je ponosno upravo time što je izgubljeno! U jednom svijetu nalik laži, satanskoj bezdani. U nekoj svjetlosti od koje se gnjili. Naš dan obavija neprekidna noć: „ne jedna, ne dve, već hiljadu i jedna noć“ (L. Šestov). .

Na Boga zaboravismo ... Je li on ikada i postojao?

Ne znam, ali jasno čujem njegovu muziku koja zamire i udaljava se. Svira oproštaj.... Šta ako je taj oproštaj jedino pravi? Temeljno iskustvo doba; ogromni znak koji na čudan način pribira sve znake vremena, osvjetljavajući ih iznutra. Boga nema, a to znači: počinje era samozaborava, stalnog padanja i otuđenosti! I trajaće dugo. Do kraja vremena. Izvjesnije je to od svega izvjesnog.

Zaista, gdje je Bog? Kud je nestao? Kažu: mrtav je! Pa, da onda završimo s njim, da napokon stavimo tačku!

Ali, „reći ću vam i to – mi smo ga ubili. A, kako smo to uradili? Kako smo mogli da ispijemo more? Ko nam je dao sunđer da izbrišemo cijeli horizont? Šta smo učinili kad smo otkovali Zemlju od Sunca?... Ne lutamo li kroz beskonačno ništa? Ne diše li nam prazan prostor u lice?... Ne dolazi li noć, sve više noć?.. Zar još ništa ne čujemo od buke grobara koji pokapaju Boga?“

Nebo koje nije moglo zaposjesti srca, izgleda, neće prestajati padati nam na glavu!

Krik mahnitog čovjeka – da li je on uistinu bio naš? Jesmo li ga čuli, zapravo čuli? Bilježio se jeste, svi ga znamo, ali bilo je to samo da promakne. Takva je računica dana: kad krik promiče zastiraće se očajni zanos i izgubljenost (iz kojih izrasta), a tada se i onaj „čudan“ i duboko moderan entuzijazam ne pokazuje u svojoj očiglednoj nerazboritosti i sumanutosti, već uvijek u nekoj od samostilizacija u koje se potom duboko i odlučno vjeruje (i kojima se mahnito služi u diskursima od ovoga dana). Spuštanjem u laičku perspektivu krik se disciplinuje i onda lako prevede u nekakav prometejski apel čovječanstvu da se skupi na „vlastiti osnov“. A, sad vidimo, to je bilo isto kao pozivati ga da se okupi na vrhu igle.

Kad krik postane parolom, kad nije više ni egzistencijalna razdrtost niti kulturalna datost, nije se ni moguće sresti sa njegovim istinskim problemom, prije skandalom i tjeskobom. Danas ne vidimo sa čim bi se tu uopšte imalo sretati. Dogma modernosti izvezla nam je karakter, obukla ga u zakletu vjeru: sve prije modernog hijata je djetinjarija (nije ni vrijedno spomena), tek poslije sviće. A kad se jednom izađe na svjetlost, sa onim prije već sravnali smo račune. I sad smo mirni...

Ali, evo ove knjige da prekori: kako biti miran kad Bog je mrtav! I kakav bi to mir bio! Mir beslovesnih! Čujete li vi: Bog je mrtav i mi smo ga ubili!

Hoćemo li se ikada početi buditi u svijesti o strahovitoj sudbini koja se zbog smrti Boga ispunila? I još ispunjava..., upravo sad doživljavajući vrhunac?

Novi svijet, novi čovjek, novi grad... ako nešto od toga još može doći do svijesti ne svjedoči li jedino o bankrotu? Sefovi su prazni... Ničeg nema, u čovjeku, u svijetu, u gradu..., ničeg vrijednog. A, smeća napretek! Tu treba živjeti, raditi, ostaviti dušu i srce... Zapušenog nosa. Gledati odraze kristalnog dvorca uz zalazak sunca... I šta će se vidjeti? Šta se može vidjeti, sem onog što i Zaratustra je vidio: „samo dronjak od đavola!“.

Je li to metak namijenjen Bogu probušio čovjekovu dušu i raznio mu svijet? A malj koji smo za Njega sačinili – ovaj stroj modernosti – nije li umlatio sam sebe? Modernost se ubila modernitetom!

Nestanak Boga čovjeka isporučuje njegovoj egoističkoj šupljini. Užas. Ali to užasno mi smo htjeli! I još hoćemo – svom svojom snagom! Tako i u našim ustima izreka (Bog je mrtav) postaje čin, poput onog ubojičinog. Čovjek je ubica Boga, svi mi. U ludoj obuzetosti ubica ne vidi: „ono najsjajnije i najmoćnije što je svijet dosad imao iskrvarilo je pod našim noževima – ko će sprati krv s nas“! Sa Bogom sve odlazi, gubi težinu, rastače se, pa i sam čovjek! Dokle se onda može podnijeti ovakav udarac! Udarac s ove strane, s one strane, udarci poslije kojih će ostati samo posvemašnja lišenost!

Kakva vrtoglavica!

Hrišćanska povijest je legenda, a hrišćanska dogmatika puka mitologija. Platon ju je pripremio Evropi na njezinu nesreću (F. Niče). Od toga se valja liječiti. I ništa da ne ostane, jer došlo je vrijeme odlučnih. Umjesto krsta isturaju paganstvo. Autor im se pridružuje, ali ne lezi varže... neka muka je od toga! Kao da osjeća: ovi uvidi nisu rezultat znanja, već naprosto stvar odluke (kaprica) koja zadobija formu naredbe, stroge naredbe. Ako je Bog nagađanje sinovi zemlje ispili su svu muku tog nagađanja. No, može li se ona ispiti, a da čovjek smjesta ne pogine?

Ne..., muka neće proći..., ne može...

U ovoj knjizi živo se osjeća... Možda je to njena istinska vrijednost. Odgovore ne nudi. Uostalom, zašto bi mudrost bila „naš odgovor“, zar ona nije najprije izvlačenje od umišljenosti i poročnosti znanja? Izvlačenje kao egzistencijalno ispružanje, rastezanje, sebe-razmicanje, da bi se neki drugi Red propustio. I ova knjiga jeste takav propust. U samoj najavi već neka objava: i to objava samoubistva (onog teorijskog).

Zar samoubistvo ne potresa jače nego neki ispravan život? „Kako se to dogodilo baš toj osobi...šta smo učinili da...., šta nismo učinili? Je li milost između vode i mosta, između praska i prosutog mozga..., otvaranja vena i zatvaranja mrtvačkog lijesa! Knjiga koja je kao samoubistvo može u nama proizvesti vaskrs, jer nas je uznemirila....A, knjiga koja nas usrećuje..., u stvari je nesreća!“

Autor nema namjeru da utvrđuje „nešto čvrsto i stalno u naukama“, već da otkrije duboke i neizlječive rascijepljenosti u našem odveć nestalnom srcu. Zato na očekivanja ne odgovara. Ne može. Ali i ne želi. Uostalom, na šta se odgovara kad se odgovara na očekivanja? Zar nije znan „autor očekivanja“? Nije li to diskurs? Odgovarati na očekivanja neke anonimne sile (sile dikursa) možda donese neku korist, ali kako čovjek da tome ostane vjeran, a sebe da ne izgubi?

Najzad, kako prepoznati napor misli koja izjednačava pojmove sa pokretima svijeta ako „ne okrenemo leđa“ očekivanjima (ili „očekivanja okrenemo na leđa“)? Kako se spustiti u ono neukrašeno svijeta i sebe samih, ako se rukovodimo (očekivanim) metodskim ukrasima? Kako uopšte misliti ako pri tom računamo isključivo sa „sigurnostima“? Najzad, čemu pismena ako se u njima ne preuzima izvjesna pogibelj? Zar pisanjem ne ulazimo u neki savez? Je li to savez od znakova, slova (diskurs) ili savez od duha? Možda savez traži da sami postanemo pismo?

Ne mogu, za kraj, a ne sjetiti se Kafke: knjiga mora biti poput sjekire koja siječe zaleđeno more u nama! Autor to kao da je znao, kad nam je ovu knjigu darivao!